Vjerujem da ste dosad već nebrojeno puta čuli koliko je važna zdrava i redovita prehrana u životu svakog čovjeka. Voće, povrće, meso, riba i žitarice bi se stalno trebale izmjenjivati na našem meniju. Međutim, težnju da zadovoljimo sve naše dnevne i nutritivne potrebe teško je ostvariti, jer je kvalitetnija hrana skuplja i samim time nedostupnija široj masi ljudi. U namjeri da se riješi ovaj problem, tehnologija proizvodnje hrane otišla je korak dalje. Stručnjaci su tako proizveli „super” namirnice poput jaja s ekstra dozom omega-3 masnih kiselina ili pak jogurt s učinkovitijim probiotičkim sojevima. To i nije mala vijest ako uzmemo u obzir da su jaja, a posebno žumanjak, prava nutritivna bomba, dok jogurt s probiotskim kulturama imaju važnu ulogu za dobar rad probavnog sustava. Ovakva vrsta namirnice dobila je i svoj poseban naziv, a to je „namirnica s dodanom vrijednošću”. Što je dovelo do pojave takve hrane? Prije svega, svjedoci smo toga kako je pretilost zadnjih nekoliko desetljeća u samom fokusu rasprava mnogih nutricionista i znanstvenika. Nadalje, brojnim istraživanjima potvrđeno je i to da prejedanje ne dovodi samo do rapidnog dobivanja na težini, već konzumacija tih kaloričnih i (često) nisko nutritivnih namirnica vrlo lako može dovesti i do stanja nutritivne pothranjenosti. Istraživanja su također pokazala da mahom veliki broj ljudi kroz svakodnevnu prehranu ne uzima dovoljno hranjivih tvari kao što je kalcij, željezo, riboflavin, vitamin D, selen i folna kiselina. Lošijoj kvaliteti namirnice, a time i ishrani, doprinosi i zemljište na kojemu se hrana uzgaja.
Međutim, ne možemo se ne zapitati je li nam takva obogaćena hrana uistinu i potrebna ili se pak radi o lukavom marketinškom triku koji koriste proizvođači hrane kako bi još više zaradili. Prvo trebamo objasniti što to točno podrazumijeva tzv. obogaćivanje hrane.
Metoda obogaćivanja prvenstveno ovisi o vrsti namirnice, ali trebamo razlikovati termine „poboljšano” i „obogaćeno”. Naime, poboljšana hrana jest ona hrana kojoj se dodaju hranjive tvari tijekom industrijske prerade kao što je slučaj ulja obogaćenog vitaminima topivim u mastima. Tako ih unosimo u tijelo pravilno kako bi se ti vitamini mogli adekvatno apsorbirati. Obogaćene namirnice su zasigurno jedna korak dalje budući da su takvim namirnicama hranjive tvari ugrađene u njihovu staničnu strukturu, tj. postaju njihov integralni dio. Tako se primjerice, krumpir i prokulica obogaćuju mineralom selenom, koji nedostaje mnogim zemljanim podlogama, a biljke ga upijaju kroz korijen. Kokošima se u ishranu daju lanene sjemenke obogaćene omega-3 masnim kiselinama, pa dobivamo obogaćena jaja. Ovakav oblik tretiranja hrane osigurava bolju iskoristivost i apsorpciju hranjivih tvari u organizmu u usporedbi s namirnicama koje su nutrijentima naknadno obogaćene. No, čak ni razvojem znanosti i prehrambene tehnologije ove „super namirnice” ne mogu popuniti sve nedostatke u našoj prehrani.
Također, kao i u svemu, i u području obogaćivanja namirnica postoji siva zona. Naime, zasada ne postoji nikakvo legalno ograničenje o udjelu dodanih hranjivih tvari u takvim namirnicama, zbog čega kupac niti ne može biti siguran u to jesu li takve namirnice za njega zapravo bolje u odnosu na one druge. Doduše, ako cijela ova priča nekog pojedinca navede da kupi takav proizvod ili ga bar potakne da poveća konzumaciju voća i povrća, onda je ovo svejedno korisna spoznaja. Isto tako, možda su „namirnice s dodanom vrijednošću” zdravija alternativa brojnim suplementima u obliku tableta.
L.Rađa. dipl.ing.preh.teh.
